Ne uzimajući nego poštujući sve ono što priroda jeste, takvo arhitektonsko čudo moguće je preobraziti u nešto izvanrednije i izuzetnije. Duboko promišljajući o važnosti same materije koja nas okružuje, svakom milimetru zelenila i gorostasnog stijenja, dogodi se da ono iskonsko još više dobije na punoći svog izraza.
Takve slike ne događaju se spontano, ali se događaju suptilno. To najbolje zna akademski slikar Nikola Gajić, koji već dvije godine u podnožju svoje kuće, smještene ispod crkve posvećene Svetim Arhangelima u Hrupjelima iznad Trebinja ili kolokvijalno u „Borićima“ iznad Zasada, stvara umjetnost na otvorenom. Zajedno sa djevojkom i koleginicom, vajarom Sonjom Beloš od prirode izrađuju pravo remek djelo u mozaiku.
U šali nam Nikola reče da je napravio prvu hercegovačku piramidu, pored koje je, u nekom njemu znanom istraživanju, sazidao i mini projekcije zgrada. Odatle, da kažemo sa prvog nivoa, vješto poredanim stepenicima, opet njegovom rukom zidanih, spuštamo se u predio potpuno čaroban i nestvaran. Razlog zbog koga smo i posjetili ovo dvoje umjetnika.
Dočekuje nas ambijent kakav se u Trebinju rijetko vidi ili ne sreće uopšte. Masivne stijene prekrivene mozaicima različitih motiva, skladno ukomponovanih u jednu cjelinu. Ispred njih naslagano kamenje koje čeka svoj preobražaj u čuvara kule koja se privodi kraju, ali i svega ostalog što ovaj predio čini nerealnim i fascinantnim. Kao poseban pečat tu komuniciraju i dvije skulpture, jedna spram druge, precizno i skladno prekrivene stotinama komadića kamena.
Iako uglavnom rade zajedno, prvobitna zamisao je Nikolina. Sav razigran, sa mnogo toga što želi da kaže i uradi, pun nekog dječačkog ushićenja, jasno nam je zašto je na mjestu na kom je rastao pokrenuo ovakvu, u našoj sredini, univerzalnu priču. Potpuno iskren odgovara da je zamisao nastala instinktivno, a da ju je realizovao zato što je u datom trenutku tako želio.
„Prijalo mi je i u početku je ovo trebalo da bude mjesto na koje niko ne može da dođe. Prvobitna ideja bila je da napravim prostor gdje bi umjetnost dovoljno osvojila prirodu, da ovdje provodim vrijeme i vidim kako će ono što stvaram uticati na mene. Takođe, i da li rad vraća svu uloženu energiju. Sve se razvija postepeno. Ali, kada bude gotovo, volio bih da ovo bude moja oaza. Bilo bi super da dolaze i drugi, da se ovdje organizuju radionice i da utiče pozitivno na ljude dobre volje. Volio bih da je meni neko kad sam bio mali objasnio da ne mora sve da bude ozbiljno, da nešto može da bude i igra“.
Upravo iz te igre, njegovom biću svojstvene, mogao je da se bavi mišlju o pokretanju posve neobične sadržine, satkane od samog veličanstva prirode. Pod okriljem elemenata koji vijekovima obitavaju na mjestu njegovog djetinjstva, otud i onog najprirodnijeg, kontakta sa samim sobom. A kada dođe do nerazumijevanja sa društvom koje nas okružuje, onda je ovakva vrsta komunikacije i te kako poželjno sredstvo, kako nas u suštinu čitave ideje uvodi Sonja.
„Mislim da je ovo neka potreba za komunikacijom sa prostorom i okruženjem, možda malo stidljivo jer je zavučeno a opet, baš kako i treba da bude. To je ono što se meni sviđa kod ovoga, nije logično i mislim da toga nedostaje. Danas je sve pojednostavljeno, sve je svrsishodno i previše praktično. Živimo u vremenu kada se sve suvišno odstranjuje, suvišni su ukrasi, pa i umjetnost, nažalost. Ovdje je imaginacija izašla u realno, što cijelu zamisao čini posebnom“.
U svom stilu, Nikola dodaje da je, poput svega čime se bavio, i ovo jedna vrsta eksperimenta.
„Mi se bavimo umjetnošću, to volimo. Društvo kao kolektiv nama ne prilazi i nije zainteresovano u suštini šta mi to radimo. I ja to shvatam pa mi je zanimljivo da ipak sa tim društvom komuniciram, što je jedan od razloga zbog koga ovo i radim“.
I ovdje stavljamo tačku na ideju umjetnika, koju nije poželjno ni potrebno preispitivati pa se s toga bavimo zadivljujućim konceptom koji izranja iz same prirode. Nevjerovatne skulpture i motivi nanizani od bezbroj kockica kamenčića, uz povremene odbljeske sunčeve svjetlosti čine da ovo mjesto oduzima dah. U sred grada kao da smo miljama daleko izvan civilizacije, a opet u njenom središtu. Tamo gdje na mističan način sve drugačije živi i teče.
„Motivi su različiti, životinje, ornamenti, skulpture. Materijal kamen, najviše prirodni, i nešto pločica. Uzimam otpad od kamenorezaca, ima malo riječnog kamena, a Sonja je iz Kikinde donijela školjke iz kanala Dunav – Tisa – Dunav. Pokušavamo zajedno da osmislimo da cijeli prostor bude jedna neobična priča u prirodi“.
Na ovom lokalitetu odakle se pruža beskrajan pogled na grad, ovo dvoje talentovanih ljudi zajedno rade kada im to vremenski uslovi dozvole. Sonja ističe da zasluge najviše pripadaju Nikoli, a da mu ona pomaže i realizuje neke vlastite zamisli, poput kule koju ukrašavaju brojni komadići perli, kamenja i ogledala. Njenu kulu, kako nam to Nikola objašnjava, ali i cijeli predio, čuvaće zmaj, koga tek treba da završe.
„Dugo smo slagali komade kamena jedan na drugi da bismo dobili oblik te neke nerealne životinje. Sada je na redu da na svaki kamen lijepimo i slažemo mozaik. Cijeli proces sporo ide jer treba vremena. Ne može se raditi spontano zbog medija kojim se služimo, već sve mora da se isplanira. Idemo postepeno, neprekidno imamo nove ideje“.
Za dvije godine koliko podižu ovu umjetničku oazu, neke stare elemente su skidali, rušili, pravili nove. Od prvobitno nacrtanih linija po stijenama, nabacivanja kamena, prvog mozaika kružića sa žuto sivim ornamentima do ostalih figura i skulptura, zadnje što su uradili je mozaik ruku, koji se Nikoli najviše dopada. Preciznije šaka raširenih prstiju koje kao da podupiru stijene. Učinilo nam se, i kompletnu zamisao, ali i kao nagovještaj dobrodošlice svakome ko ovdje dođe.
Mi se, pak, ne možemo odlučiti koji od elemenata bismo izdvojili. Svaki nam je pojedinačno fantastičan, a tek sagledavši ih zajedno, kako nadvisuju ambijent, kao da su tu oduvijek, budi u čovjeku intenzivan osjećaj pripadnosti i neke nadvremenske, nadljudske ljepote.
„Za dvije sedmice aktivnog rada može da se uradi skulptura u prostoru sa mozaikom. Naravno, prije toga ide zidanje. Ovdje je bio mali komad stijene na koju sam nadograđivao kamenja dok nisam dobio željeni oblik. Sve sam zidao rukama i preko slagao mozaik da dobijem fiksnu skulpturu. Za mozaik treba dosta vremena i strpljenja, a s obzirom na stalne nove ideje ovo je proces koji može zauvijek da traje“.
Ovaj slikar sve radi ručno, kamen sam lomi i zida, a potom i lijepi, opet svojom rukom izlomljene komade kamenja i pločica. Pedantno ih raspoređujući gdje i kako treba da se smjeste, od stijena formira skulpture, koje u svoj svojoj veličini i punoći savršeno odgovaraju autentičnoj atmosferi. A u kontrastu sa pogledom na urbane dijelove grada preko puta, kamene blokove upakovane u gotovo jednolične fasade, u trenu na ovom brežuljku osvijestite svu snagu čiste umjetničke vizije.
I dok razmišljaju da onome što rade daju i neko ime, dotle imaju još dosta posla. Rekoše nam dekorativnost nije dovoljna sama po sebi ako nema dušu. Na ovom proplanku tik iznad Trebinja, dokle pogled i um sežu, izvjesno je, duša izranja iz svakog kreiranog dijela mozaika. Tu, gdje vam niko ne treba da oživite sopstvenu čulnost, sagledaju se sve nesagledive dubine materije koja kao da je čekala nekoga da je prepozna, a zatim i oživi, jasno nam ukazujući da je komunikacija moguća svuda ako znate da osluškujete!
Akademija kao azil
Nikola Gajić rođen je u Pančevu, rastao u Risnu, a zatim u Trebinju gdje je na Akademiji likovnih umjetnosti završio osnovne i master studije, odsjek slikarstvo. Sonja Beloš je iz Kikinde. Likovnu akademiju, odsjek vajarstvo završila je u Trebinju, master studije u Beogradu. Do sada su izlagali samostalno i na grupnim izložbama, a učestvovali su i na više radionica. Nikola je ove godine osvojio prvo mjesto na konkursu „Nagrada za mlade umetnike Pančeva“, dok Sonja za svoj rad takođe ima nekoliko nagrada, među kojima i onu za najboljeg studenta na katedri za vajarstvo 2017. godine. Izuzev sličnog načina razmišljanja i pogleda na svijet, povezuje ih i spoznaja, rekoše nam, da je trebinjska Akademija najbolje što im se moglo dogoditi.
„Jako se radujem što sam studirala u Trebinju i provela neko vrijeme ovdje. Mislim da život u Trebinju ima svoje kvalitetete, pogotovo za ljude koji su ljubitelji prirode i mira. Nedostaje malo raznolikog kulturnog sadržaja, ali snalazimo se. Akademija je kao azil za sve one ljude koje ne očekuješ da nađeš u jednom malom gradu i mnogo lijepih uspomena me vezuje za samo studiranje. Vladala je neka divna atmosfera među svima nama i to je nešto što obilježi i utiče na čovjeka“, reče nam Sonja, dok Nikola dodaje da ga je sama sudbina poslala na Akademiju, na čemu je danas, shodno svom temperamentu i stvaralačkom impulsu, i više nego zahvalan.
Izvor: Redakcija/Radio Trebinje/Autor: Maja Begenišić